migraine

cup was filled
and it spilled
and i ain't alright
i cannot see the light
anymore

i need to live
not to survive
but it's not enough
it's never enough

who knows

that gaping hole in my chest
which i never wanted to be seen
was too big, it was a nest
of love monster, of another me

was it just my desire, just my need
to be loved, and cared for, that freed
it, and let it outside, to feed?

or was it me from the beginning? was i that frightening
that when i realized it, i hid it and kept hiding, hiding
all these years, before i met you, before it broke out with a bolt of lightning

do i really still like you? or i liked the notion
that you cared for me, more than anyone?
did i like you, or did i like the emotion
that you showed when i said we were done?
did i like the despair in your voice,
so opposed to the happiness you once showed?
did i like the fact, that with one choice,
i could make everything we had corrode?

but, if that's what i wanted, why did I, then,
so desperately wanted to turn everything back, and
cried and cried when you weren't answering, oh, dear,
why did i plead gods for you to come back with such fear
in my heart that could not disappear
even when you were here?

and now again, you're gone
but life goes on
and i need to deal with this
heavy weight
but one day, i will know bliss
so i will wait
and we might meet again
and we might look at each other
and we might not feel this pain
it might be worth living another
day

Vino

Bila je to mračna, mračna noć. Nikog nije bilo na ulicama, osim u zoni crvenih fenjera gde su se prostitutke šetale i nudile čari svoga tela retkim prolaznicima.

Jedan čovek obučen u dugačak kaput, sa podignutim visokim okovratnikom, rukama nabijenim duboko u velike džepove i šeširom spuštenim preko očiju je brzo prolazio kroz uličice oko te zone, izbegavajući poglede. Delovalo je da je usredsređen na nešto, poput psa koji prati trag.

Stigao je do jedne male, mračne kuće sa prozorima preko koga su bile zakucane daske i gvozdenim vratima koja je, na prvi pogled, pojela rđa.

Čim je stao ispred njih, ona su se otvorila.

„Očekivao sam Vas. Drago mi je što niste odugovlačili...“, nasmešio se gospodin sa tankim brčićima. Njegova snežno bela košulja je odudarala od katran crnih prsluka, pantalona i cipela. Njegova kosa je bila crna i zalizana unazad, sa pokojom belom vlasi. U levoj ruci je držao čašu krvavo crvenog vina, dok je desnom rukom držao vrata da se ne zatvore. Njegove usne su bile iskrivljene u podrugljiv osmeh.

„Pa, ne bih mogao reći da mi je drago... Džone Varhale...“, čovek u kaputu je izvukao levu ruku iz džepa i njome skinuo šešir. Zatim je izvukao desnu ruku iz džepa i otkočio oroz pištolja, uperivši ga u Varhala.

the fall

Let me tell you a story

About love that transcends all

About a girl without a soul

About a boy without a place

About a web that looks like lace...

This story no one knows

But the girl who names souls

The story about a rare sight

The story of gods' fight

The story of Namer's power

The story of Consciousness' tower....

All that exists of this song is those eleven lyrics; the rest is forever lost, unknown to anyone...

Except for the Namer.

o Heroju i Slikaru

Godine i godine prolaze

Doba nova dolaze

Vladar isti ostaje

Tiranija njegova ne prestaje

Narod u očaj pada

Nigde ne ostaje nada

Svi su u okovima

Nema ni molitava

Sad već godimana

Nada spava.

Mlada majka rađa dete

Očiju zlatnih, kose svetle

Kralj ga zaželi za sebe

Majka se odupre, pa nestade

Godine i godine prolaze

Kralj ga drži uzâ se

Bez ikakve sumnje u njega

Voli ga kao sopstvenog sina

Ali on majku nije zaboravio

I narod je pobunio

I kralja je pogubio

the price (about abnormalities)

in order to relase your power

you must be without a soul

but with a goal

set in your mind

the shortest day of my life

1.

I was born at midnight. 

I'm still not sure if it counts as the shortest day or a normal day. And is it exactly the same as today is, considering it's the same date, only quite a few years after?

Not like it matters, though.

You know, I really love life. I love breathing, moving, blinking, simply - existing. It's a nice feeling.

2.

When I was younger, I wanted to be a superhero. Like Superman or something like that. But I realized in time that it's impossible. At least for me.

I know people who would make it. And who did. Once upon a time, I envied them. Now I just don't care.

I love life!

That's enough for me.

3.

I find it funny how everyone makes plans for future, like it's certain.

Maybe it's the goals they've set for themselves the thing which makes their future certain; at least for them...?

...that's sad.

We really are pitiable creatures...

Forever

I'll take out my eyes
So I can see better
Into your soul

I'll pierce my eardrums
So I can hear better
That song of yours

I'll destroy my nose and lungs
So I can smell better
Voices you bring to me

I'll cut off my tongue
So I can taste better
Colours of your mind

I'll break my bones
Take out my nerves
So I can feel you better
Be with you, forever
In this mad world

Ritam srca

01
prvi Plesač je sa prvom Vračarom izmenio svoju sposobnost da voli da bi postao savršeni ubica

Ona je plesala.

Plesala je kao da je sama.

Kao da joj život zavisi od toga.

Njene crvene suknje su letele svuda oko nje, čineći da ona izgleda kao vatra u ljudskom obliku.

A ona je plesala...

Bubnjevi i glasovi su je vodili i ona je uskoro ostala sama u krugu na goloj zemlji, ali to nije shvatila, previše obuzeta ritmom u sebi.

I ona je plesala.

Kiša

Pada kiša.
Kiša suza, kiša znoja.
Kiša krvi palih u boju.
Pada kiša.

Kišne kapi
Odnose tugu, bes, bol.
Kišne kapi
Na morsku mirišu so.

Kiša dovodi sećanja
Na davno prošle dane.
Kiša otvara
Moje stare rane.

Kiša me podseća
Šta sam izgubila.
Kiša me podseća
S kim sam pevala.

Kiša čisti.
Kiša spira.
Kiša odnosi.
Kiša. Kiša...


(2012.)

Turn off the light

Turn off the light
I wanna fall asleep
And never wake up

Turn off the light
I want darkness 

To fill the emptiness

Turn off the light
I don't wanna look
At this world anymore

Turn off the light
And give me the coin
For going on the other side

Turn off the light
And when I stop breathing
Burn the candles for me to find the river
And go on other side


(2012.)

Biti živ

Gledala je kako joj ubijaju roditelje. Sedam najboljih ubica iz celog sveta. Mučili su ih kao upozorenje drugima - da se niko ne bi, opet, pobunio protiv onih koje su unajmili. Ali nju su ostavili živu.

"To je protiv mog kodeksa. Vi, ako hoćete, ubijte je. Ali mene ne mešajte. Ja ne ubijam decu", elegantan čovek, jedan od njih sedmorice je rekao ostalima.

"Je l' znaš šta bi bilo najbolje? Da je ostavimo da živi!", jedan od preostale šestorice, koji je najviše uživao u mučenju, se nasmejao. Ostali su se složili sa tim. Ubica koji nije hteo da je ubije ju je pogledao, sa žaljenjem u očima, i potapšao je po glavi pre nego što su otišli. Čim su zatvorili vrata, ona je otrčala do svojih roditelja.

"Tata! Mama!", ona je vrištala grleći njihova uništena, krvava tela. "Molim vas recite nešto!", nije shvatala da su mrtvi. "Aaaaa!", vrištala je. "Ne ostavljajte me samu!", grcala je, gušeći se u suzama. Naizmenično vrišteći i plačući, dozivala ih je, sve dok policija nije došla...

Okvir

Pomeri se 

Popni se na stolicu 

Gledaj 

Prozor je zamrljan 

Ali sunčevi zraci se i dalje probijaju u sobu 

Slušaj 

Uši su ti zagnojene 

Ali ptice su dovoljno glasne da ih i ti čuješ 

Onjuši 

Oseti smrad raspadanja 

Ali se seti mirisa kose svog deteta 

Dodirni 

Oseti grubu teksturu konopca 

Pogledaj kroz njega 

Provuci glavu kroz omču 

Zakorači napred 

U lepši svet

Igre bogova

"Da li si ikada mislio kako li je bilo Minotauru? Svi žale one koji su ušli u njegov lavirint, ali šta ako im Minotaur nije želeo zlo? Možda se samo bio plašio... A onda je došao Tezej i ubio ga je...", ona mu je rekla. On joj je odbrusio: "Umukni!", najgubljim mogućim tonom. Ona ga je poslušala i ućutala, i dalje misleći o lavirintu u kome je bio Minotaur.
"Šta ako on nije želeo da ubija, ali su ga godine života u lavirintu izludele? Šta ako... Šta ako se zbog toga stvorio još jedan lavirint, ali u njegovom umu?! Jadan, jadan Minotaur...", razmišljala je. "Možda je on... poput mene?", uzdahnula je, tiho, tiho, da je brat ne čuje, da ne bi vikao na nju.
Bilo je vreme za nju da krene na spavanje. Legla je, malo se prevrtala po krevetu, tiho, tiho, da je roditelji ne čuju, i onda je zaspala.

Pesma

Mir i tišinu na jednom od sporednih vilenjačkih puteva su remetili samo nečiji koraci.

Njene čizme su nežno gazile po tvrdoj, utabanoj zemlji. Pojas o koji su joj bile okačene korice noža se njihao na njenom levom kuku. Lančić sa priveskom u obliku spirale joj je igrao na bujnim grudima. Ogrtač se vijorio za njom dok joj je polu-zlatna, polu-srebrna kosa visila preko ramena - zlatna pletenica preko levog, a srebrna preko desnog ramena. Popravila je povez preko desnog oka, blago dotakla tetovažu u obliku krune na svom desnom obrazu i pogledala oko sebe. Drveće je u urednim redovima raslo s obe strane staze, stvarajući zid koji nije dozvoljavao prolaznicima da vide dublji deo šume. Krošnje nisu skroz natkriljavale stazu, pa je moglo da se vidi čisto plavo nebo.

Odjednom se začuo neki zvuk. Ona je zabacila plašt na leđa i desnom rukom je uhvatila nož. Već je skoro do kraja izvukla nož kada je ljubičasta lisica sa zelenim repom pretrčala put ispred nje. "Izgleda da su blizu...", vilenjakinja je pomislila.Pažljivije je pogledala drveće sa obe strane i učinilo joj se da između dva drveta s njene leve strane koja su bila na par koraka od nje nešto svetluca. Došla je do njih i uhvatila je malog bakarnonarandžastog leptirića. Pogledala ga je, približila ga svojim usnama i prošaputala svoje ime: "Lorelaj..."

Petarda

U ovom malom gradu, svaka Nova Godina je vesela. Čak i u toku rata, ljudi su se veselili - doduše, mnogo tiše i mirnije, ali su se veselili, srećni zbog toga što su preživeli još jednu godinu.
Godinama je besneo rat na granici pored koje su živeli. Ove godine se, konačno, završio, par dana pred početak nove godine i to je bio još jedan, ogroman, povod za slavlje.

Maska

Sloj tečnog pudera. Sloj pudera u prahu. Sloj rumenila, sloj ajlajnera, krejona, senke, maskare, ruža. "Savršeno.", pogledala se u ogledalo na stolu, ustala, stala ispred velikog ogledala na vratima. Namestila je minić i kratku majicu, kombinaciju koja je odabrala da naglasi njene savršene obline, duge noge i uzan struk. Pokupila je sandale sa platformom koje su stojale pored ormara, plnovo se pogledala u ogledalu, popravila frizuru, ponovila: "Savršeno.", i, sa samopouzdanim osmejkom, izašla iz sobe.

Pad

o1

"Posle mene će doći pravi Pripovedač... Zar ne?", sadašnji Pripovedač reče, gledajući u ogromnu loptu po kojoj su igrale čudne, hipnotičke šare.

"Da.", začu se mnoštvo glasova iz lopte. "Svi Pripovedači pre njega su postojali da bi stvorili njega, savršenog Pripovedača. Onog koji nikada neće umreti niti će ikada zaboraviti.", Svest, biće stvoreno od ljudskih misli i snova, reče.

"Kako ću znati da je to on? I ko je on?"

"Ne brini se...", glasovi Svesti rekoše, podsmehujući se. "Poseban si. Trebao si da budeš poslednji, ali..."

"Previše brinem o ljudima oko sebe.", Pripovedač ih prekinu.

"Tačno. Previše vremena si proveo sa ljudima, pre nego što smo te uzeli pod svoje. Ali, obećali smo ti da ćemo ti ispuniti jednu želju ako ti ikad bude trebala. I zato ovo radimo..."

Šare na telu Svesti krenuše da se kreću i kruže oko jedne tačke u sredini. Iz nje se pojavila jedna mala ruka, zatim još jedna i one krenuše da prave otvor. Zatim je izlazilo sve više i više ruku koje su širile otvor, dok on nije postao taman toliko velik da dete može da prođe kroz njega. Onda su se ruke vratile unutra i pred Pripovedača iznele malog dečaka, umotanog u plahte.

"Zato što su svi Pripovedači rođeni u ljudskom svetu bili nesbosobni da izvrše svoje dužnosti, čak i kada nisu bili ljudi, odlučili smo da stvorimo jednog sami. On će biti savršen - imaće telo i um čoveka, ali će uvek birati put razuma, ne srca. Ali, svako mora da ima neku manu... Zato će on voleti tebe."

Pripovedač pogleda u dečaka, koji je brzo rastao. "I ja ću ga voleti tačno onoliko koliko on voli mene, zar ne?", sumorno se nasmejao.

"Da."

"Zaželeo sam slobodu..."

"Ne, zaželeo si oslobođenje od dužnosti Pripovedača. Ispunili smo ti želju."

Zaborav

"Ne zaboravi me", šapuće u sebi dečak, dok odlazi od grada u kom se rodio i u kom je do sada živeo. "Ne zaboravi me...", priseća se lica jedne devojčice.

* *  *

"Podsećaš me na nju...", govori dečak nekoj drugoj devojčici, ne Njoj. 

"Na koga...?", ona pita, a on se smeši, maličice usiljeno, govori: "Nije važno.", i hvata je za ruku.

Obasjani svetlošću zalazećeg Sunca, oni se polako, i pomalo stidljivo, grle.

***

"Opet je pobegao od kuće?! Šta je sa njim?!", viče njegov otac, čuvši tu vest od njegove majke. "Sreća pa znamo gde da ga nađemo...", smiruje se.

***

"Evo, ja opet došao... Mama i tata će se sigurno opet ljutiti, ali... Hteo sam da dođem da te vidim.", on Joj govori. "Nedostajala si mi.", smeši joj se, mnogo iskrenije nego ikome drugom. Osmeh mu u potpunosti obasjava oči, dok on seda kraj nje.

Lavirint

Oni su mislili da ona spava.

Ležala je tako mirno...

Izgledala je tako spokojno... Poput anđela...

Ništa nije pokazivalo šta se u njoj dešava.

*************

Ona je lutala.

Lavirint u njenom umu zbunjivao ju je.

Nije znala kako je ušla, nije znala kako da izađe.

Počela je da trči, tražeći izlaz.

Tama ju je okruživala.

Ona je trčala, trčala, trčala...

Ostala je bez daha. Zastala je. Onda je čula nešto.

Oslušnula je.

I shvatila je da je to...

Režanje.

Spavaj mi, spavaj...

„Prvi put sam čuo tu priču kada sam imao sedam godina. Ona mi je u dušu ulila takav strah da ga se ni danas, dvadeset godina kasnije, ne oslobodih.

Kada sam bio mali, dadilja je uvek morala da se psihički pripremi pre nego što me stavi u postelju jer nikad nisam hteo da spavam. I iz tog razloga mi je ispričala priču o Peskaru. Taj čas mi je urezan u pamćenje i ne mogu da ga zaboravim, ma koliko pokušavao...

Nova dadilja mi je pevala uspavanku - „Spavaj mi, spavaj...“; kada sam je , po ko zna koji put te večeri, prekinuo pitanjem: „A što?“.

Verujem da joj je tada bilo dosta i da mi je zbog toga rekla: „Zato što će Peskar doći da proveri da li spavaš!!!“. Utom je plamen sveće zbog nečega zatreperio i senke su se razlile po njenom licu pretvarajući ga u užasnu masku. Drhteći, upitao sam je: „K-ko je t-to?“ 

I ona je počela da priča.

izvini

On se čak ni na sopstvenom rođenju nije oglasio, niti se borio za svoje mesto. Izašao je uredno, glavom napred, bez ikakvih komplikacija po majku, ali nije prodisao dok ga babice nisu dobro izudarale. 

Od njegovog pojavljivanja na ovom svetu, do njegovog prvog udaha, izdaha, vriska i suza, prošlo je tačno četiri minuta. 

Ni sekund manje, ni sekund više. 

* * * 

Bio je mirno dete, tiho i neprimetno. Najviše je voleo da sedi negde, sasvim sâm, i da ćutke posmatra svet oko sebe. Deca iz njegove ulice su pokušavala da ga zainteresuju za svoje igre, ali su nakon nekog vremena odustala, obeshrabrena njegovim ćutanjem i bezizražajnim licem. 

* * * 

Kada je krenuo u osnovnu školu,on je bio „ono“ dete u razredu – „čudak“ koji uvek sedi sam, zuri u nešto što drugi ne vide i ne progovara osim ako to nije neophodno. 

Bio je dobar učenik – ni među najboljima, ni među najgorima. Samo... dobar. Prosečan, bilo bi bolje reći. 

Nije ni po čemu drugom bio upadljiv,osim po toj svojoj samonametnutoj tišini i samoći. 

Svake godine su mu ocene bile prosečne, svake godine je birao mesto negde pri kraju učionice, svake godine je bio sam. 

I tako mu je prošla osnovna škola.

bulletproof (2/2)

"I want to be a legend", he said to me once. "A legend of the streets."

"Shouldn't you have a mortal enemy if you're a legend?", I asked him.

"Yes, but the best friend who supports me is the most important person.", he smiled. "Will you be that?"

- - - - - - - - - - - - -

I've always admired and loved him so much, and he deserved every and each bit of admiration of love anyone felt for him.

He was kind, yet strong; confident, yet emphatic; powerful, yet caring.
And everyone around him noticed that.

samo mi (1/2)

Bes.

Urlik - ne znam čiji, moj ili nečiji tuđi.

Tama i crvenilo u mom, skoro zatvorenom, desnom oku.

I onda širom otvaram levo oko.

Urlik prestaje.

I ja stojim nad gomilom polumrtvih tela.

A bes i dalje divlja u meni, bol plamti na ivici svesti.

I ja ponovo urlam, i ponovo udaram.

I should fly

Još uvek se sećam našeg prvog susreta.

On me je pomalo plašio, dok nisam videla njegov osmeh... Mislim da sam se tada već zaljubila, ali da to nisam shvatila.

Prijatan je. Zabavan, ali se ne ponaša kao budala. Pametan je i pristojan... Sve što prosečna devojka može da poželi se nalazilo u njemu, upakovano u prijatnu spoljašnjost.

...sećam se kako je bilo dok sam bila samo "svesna" njegovog prisustva, pre nego što sam zapravo shvatila da sam se zaljubila u njega. ("svesna" kao, primećujem ga pre ostalih, primećujem sitnice koje drugima promiču...)

Sećam se i trenutka shvatanja - kada sam videla njegov osmeh i pomislila "kako je lep... tako mi se sviđa-- šta?". To je bio jako, jako interesantan momenat. Najbolja durgarica mi je rekla da sam napravila jako smešan izraz lica u tom trenutku.

Kada sam mu nakon nekog vremena rekla to, krenuli smo da izlazimo.

always remember

beware of words you caught yourself speaking

without a thought beforehand, without a thought at all

beware of insults you shout at other people

and don't forget

throught the clock, the sand will fall

but the wounds you made might not ever heal

and the blood might never ever stop flowing

so, don't forget, my dear

you should think before speaking

written in a memory of a friend who commited suicide.

songs are living in your mind

songs are not written by you

you're merely an useful tool

songs come alive in your mind

and don't you try them to bind

because your head will fall apart

and after that, there's no new start

cracks

we like to make their minds crack open
make them crawl like retarded children
without any thoughts as a burden
letting their souls show out there
for all of us to see, feast and share
and not even one is to be left as a spare

(but don't forget, my dear
one day shall Death's spear
take our lives, so live in fear)

the way of sword

the way od sword is lonely
and you must be dedicated wholeheartedly
in order to survive as long as you can
all of the hesitation from your soul you must ban
to be cut and to be cut you must
to no one ever can you give your trust
to fight, day after day,
until your skills decay
to cry and to bleed
to shout and to plead
to beg and to lead
with sword in your hand
in your eyes thrown is sand
you can't see the way
but you mustn't go astray...
for the sword is the master of your life
leading you through the unending strife
leaving you empty, emotionless
when you finally away you pass

the way of sword is lonely
yet, I know we're made for it.

sloboda?

I ako isečem svoje vene,

Pustim život da izađe;

I ako otvorim svoje grudi,

Oslobodim pticu koja lupa

O kavez mojih rebara;

I ako probodem svoje oči

I mozak iza njih;

Hoće li moj um biti slobodan?

Hoće li moja duša lutati svetom

I gledati sva čudesa koja ja sama

U ovom telu

Na ovom mestu

Nikada ne bih mogla?

Hoće li moje srce

Konačno shvatiti kako je voleti

Sve

Podjednako?

Hoću li ja

Kao ja

Kao osoba koja jesam

Sada i ovde;

Hoću li ja

Biti slobodna?

Portret čoveka na Božićno veče

Čovek sedi za stolom, ispred njega je poluprazna boca rakije.

Jedna ruka mu leži kraj boce, kao da ju je upravo pustio, a druga na krilu. Šake su mu velike, prsti kvrgavi i zatupasti; kada otvori šaku, posegne za bocom i opet je zatvori, vide se veliki žuljevi, stečeni godinama rada; a nadlanice deluju kao zemlja izdignuta plavičastim i zelenkastim korenjem vena.

I džemper i košulja koju nosi ispod njega su mu premali, pa se vide koščati zglobovi ruku. Košulja je stara, rukavi i kragna su izbledeli i isflekani; a džemper iznošen, ućeban, sa mnogo belih i žućkastih tipoljaka svud po sebi; iz njih viri tanak i dugačak vrat, sa izraženom Adamovom jabučicom. 

Sedi pogrbljeno, kao da se više ne seća kako da sedi ponosno, pravih leđa. I gleda u televizor, ali ga ne vidi, dok mu svetlost sa ekrana igra po umornom licu.

Ko zna o čemu razmišlja, da li je srećan ili tužan?

On samo sedi i gleda u svet u televizoru.

A kada začuje glas svoje žene kako urla, uzeće flašu i popiti ogroman gutljaj pića, ni ne zgrčivši lice, već naviknut na ljutinu, i čekaće da ono utiša njene urlike. Kada više ni to ne bude pomoglo, ustaće, obućiće kaput, i izaći napolje da radi nešto, bilo šta, uprkos snegu i vetru, uprkos tome što je danas Božić.

Ko zna razmišlja li on? Možda je utonuo duboko u sebe, sakrivši se od grešaka, utapajući ih vatrom iz boce; a možda je jednostavno previše otupeo da bi ga bilo briga i za šta više.

I čuje se njen glas, i on uzima flašu i pije.

Njegove oči su umorne. Nisu videle previše stvari, baš naprotiv - umorile su se od stalno istih scena svaki bogovetni dan; ali mu je i duša umorna, i on više ništa ne može da promeni. I on gleda pred sebe u neke ljude koje žive svoj život pred kamerama, neki sjajan, prelep, lažan život, koji on nikada neće moći da ima, koji nikada nije ni mogao da ima.

Usta mu se još malo povijaju nadole, a on to ni ne primećuje. I ona stoje, iskrivljena poput polumeseca, u tom prostoru između nosa i brade; a takva su jako dugo - počela su da se krive kada je shvatio kakav je život zapravo, šta ga čeka; i da to ne može promeniti, ma šta učinio.

Povija leđa još malo, pod pritiskom misli i ženinih urlika; ali kako se vatra širi njegovim telom, on otupljuje i njegove uši prestaju da čuju išta osim nekog šuma u pozadini koje ne prestaje, ne prestaje, ne prestaje...

I on ustaje, izlazi do verande, uzima kaput, oblači se, obuva i izlazi, a šum ga prati do vrata i ne ide dalje.

Sada se hladnoća spoljašnjosti bori sa vatrom u njemu, i on ulazi u šupu, tražeći nešto, bilo šta čime bi mogao da zabavi ruke i oči barem na neko vreme...I kada se udari čekićem po prstima, on to ne primećuje, i nastavlja da radi.

Kada se vrati u kuću, tamo je njegova kći sa mužem i decom. 

Dok on sa mukom seda, unuka mu kaže: "Srećan Božić, deda!"

I on jedva izmamljuje osmeh.

"Srećan Božić.", odgovara, i opet uzima flašu, osećajući težinu ženinog pogleda na sebi.

Uzima gutljaj, pravo iz boce, i tiho, nikom posebno, govori:

"Srećan Božić..."

život

korak po korak po korak

ideš posred staze

ravno tlo ti noge gaze

dok oko tebe drugi paze

da ne skreneš

da ne zaokreneš

da ne pobegneš

korak po korak po korak

zaboravljaš ko si

nestaju ti snovi svi

i oni su srećni

i ti počinješ da nestaješ

jedan od njih postaješ

ili ipak... 

...zastaješ...

okreni se okreni se  okreni se 

pogledaj oko sebe

šta ti noge grebe

za članke te drži

i ne pušta

trči trči trči

ne osvrći se

gledaj kuda ideš, gde te noge vode

ne obaziri se na trnje, nije ono to što te bode

beži, brže, do njihovog sveta ivice

i kad stigneš do litice

ne čekaj ih, ne daj im da te uhvate

zakorači hrabro iz kolotečine te

(i dok padaš, shvati da i ti umeš da letiš)

Vrisci

Mračna čudovišta

Ne žive ispod tvog kreveta

Ona vrište u nečijoj glavi

Traže da im se plati

Ona traže svoj krvavi danak

Da bi ti mogao da usniš sanak

O lepim, nežnim stvarima

Da bi ti mogao mirno da se prepustiš snovima

Ona vrište u nečijoj glavi

Vrište dok tom nekom sve ne poplavi,

pocrni, pocrveni ili posivi

Pa neki, ni dužni ni krivi

Nastradaju zbog boja

(Koja nijedna nije sasvim svoja)

Koje kada preplave nečiji um

Izazovu veliki bum

Deo za razum pregori

Deo za razmišljanje izgori

Deo za smeh nestane

Deo za bes jedini opstane

I šta ćeš onda?

Šta ćeš kada

tvoj prijatelj uništen je vriscima

za koje si ti kriva?

Šta ćeš onda...?

(2014.)

to clone or not to clone

Imagine if you could see yourself

not in a mirror, not in a photo on your shelf -

what would you do, what would you say?

Would you be scared, or let that thing stay?

Imagine if you were dying in pain;

your organs stopped working, or so the doctors are saying?

What would you do, what would you say?

Would you agree to clone them, if you'd be saved?

Imagine if, one day, you wanted to go away;

far from your home, job and all responsibilities -

what would you do, what would you say?

Would you clone yourself, to open up new possibilities?

Imagine if everyone starts making clones

and in the world are left only a few cloneless ones -

what would you do, what would you say?

Would you join them, hiding your real face - or would you stay away?

Imagine if... Imagine if...

That future's not so far away.

So - what will you do? 

What will you say?

deca Sa'ala (3/3)

Na kraju, beše urlik.
Na početku - tama, nepregledna tama.

Onda shvati šta je uradio...

Vrisak.
"Ne smem biti sam... Poludeću...", pomisli. Ili izgovori? Da li je izgovoreno zaista izgovoreno ako niko drugi ne može da ga čuje? Da li su to onda samo misli ili se glas ipak računa?

"Moram da stvorim nekog...", pomislio/izgovorio je. "Ali... kako? Jedina stvar ovde sam... ja...", pogledao je oko sebe. Iz nekog razloga je mogao  da vidi svoje telo, uprkos tami.

Zgrabio se za glavu.

"Šta da radim...? Šta da radim?!", suza mu kanu iz desnog oka.

Umesto da padne, ona je uzletela i uvećala se, stvarajući repliku njegove glave.

"Žrtvuj sebe da bi ostao život...", rekla je i raspala se. Poslednje je ostalo desno oko.

On, bez reči, polako pomeri desnu šaku da bude preko desne strane lica, zgrči prste i iščupa oko, uz vrisak bola.

"Za tebe dajem svoj vid.", reči su mu same nadolazile nakon toga, "U zamenu, ti ćeš biti moje oči.", reče, dok se čudovišno biće stvaralo pred njim, oko njegovog oka koje se uvećalo, i sada je bilo na grudima tog bića.

"Za tebe, dajem svoj glas. U zamenu, ti ćeš govoriti moje reči.", reče, iščupa svoj jezik, uz kratak, prigušeni vrisak, i nemo je stajao dok se drugo čudovišno biće stvaralo, sa ustima na grudima, u kojima je bio njegov jezik, mnogo puta veći nego pre. Kada je stalo pred njega, oslonio je levu ruku na grudi, preko srca.

"Za tebe, daje svoja osećanja. U zamenu, ti ćeš mu pokazati put srca.", biće stvoreno od njegovog jezika reče, i zavrišta sa njim dok je on čupao srce. Vrisci su im bili u potpunosti isti.

pomirenje (2/3)

Na kraju, beše urlik.
Na početku, ogledala, mrtav čovek kraj nje, i tama, nepregledna tama.

Onda, pucketanje elektriciteta.

Vrisak.
Još jedan vrisak, koji kao da je bio zagušen nečim.

I treći, jedva čujan, kao da neko pokušava da vrišti pod tušem, dok mu voda ide po licu...

Zatim, začu se pucanje. U isto vreme je trajalo i večno i samo tren. A onda je opet nešto počelo da puca i puklo je i opet i opet, i opet opet opet, tačno šest puta.

I onda prostor oko nje krenu da se puni glasovima novih umova. Prvo ih je bilo desetak, pa sve više i više, dok joj sva čula nisu bila pokrivena tkanjem glasova misli tih umova, i ona je počela da se davi, gubeći se u tom mnoštvu, osećajući svaki pojedinačno, i sve odjednom. Nije se usudila da pusti ni glasa od sebe, ali ju je strah gušio iznutra, i bivao je sve jači...

I ona vrisnu i izlete iz ogledala.

strah (1/3)

Nekada davno, u podnožju neke od planina našeg sveta, rodio se dečak. Ljudi su ga voleli zbog njegove pameti i lepote i on je to dobro znao - ali to nije iskorišćavao. Voleo je samo jednu osobu od detinjstva, i sa njom se venčao, i ta proslava je bila jedna od najlepših koje je njegovo malo selo videlo. Živeli su mirno i zadovoljno, sve dok njihovo mlađe dete nisu ubili ljudi koji su došli u tu šumu da love. Bez objašnjenja, bez izvinjenja, upucali su ga pred njegovim očima. 

Ljudi iz sela su ga voleli i poštovali i nisu hteli da ga puste da ide sam da im se osveti; pa su krenuli svi zajedno. Ali, pošto su celi život znali samo za mir, taj pokušaj osvete se završio brzo i krvavo; ti drugi ljudi su ih većinom pobili, pre nego što su uopšte i stigli da išta urade. A on, njegova žena i njihov preživeli sin su bili zarobljeni i čuvani, kao i svi ostali preživeli iz sela.

Ispostavilo se da nepoznati ljudi nisu bili tu baš slučajno; imali su dobro skrivenu podzemnu bazu na par sati hoda odatle, daleko od njihovih uobičajenih lovišta, na jednom od najnepristupačnijih delova planine. Držali su ih tamo, i nisu dirali ni njega, ni njihovog preživelog sina, niti ikoga drugog iz sela, nego su uzeli nju, iskoristivši je kao prvo zamorče za eksperiment zbog kog je ta baza i podignuta, primoravši ga da gleda, zajedno sa njihovim detetom.

Te noći, dok je on spavao, njegov sin je sebi pregrizao jezik. Prva stvar koju je on video kada se probudio je bilo beživotno telo njihovog deteta... Kada su došli po njega, on je samo sedeo i gledao u sina, potpuno praznih očiju.

Samo to im nije bilo dovoljno.

Uskoro su i njemu uradili isto što i njoj - isprobali gas, smešu hemikalija, koje "otključavaju mozak", i ako se pobedi najveći strah, osobi obezbeđuju moć vezanu za taj strah.

On je bio prva i jedina osoba iz negovog sela  koja je preživela test.

...ni to im nije bilo dovoljno...

čovek koji je hteo da uguši svet

Danas je taj dan. Znao je, osećao je to u sebi; danas će biti kraj. 

Najeo se - ko zna kada će sledeći put moći to opet da uradi; i počeo je sa pripremama. Stojeći ispred ogledala, iz koga je u njega zurio starac vodnjikavih plavih očiju, sa kožom koja je delovala kao da je broj veća, namestio je češljem proređenu belu kosu na temenu. Ruke su mu drhtale, ali mu to nije smetalo - čovek se na sve može navići nakon dovoljno godina. Namestio je revere sakoa, osećajući uzbuđenje u stomaku.

Danas je taj dan. Danas... 

Izašao je iz kuće i krenuo je dobro poznatim putem; mesto gde će se sve završiti mora biti puno ljudi - a šta bi bilo bolje za to od supermarketa ili autobuske stanice ili kafića ili... supermarket je bio najbliži, i on je išao tamo. 

Ušao je; šetajući se između polica, tražio je pravo mesto. Osećao je srce kako mu lupa iz sve snage; osećao je život kako mu kola venama, dok mu je uzbuđenje u stomaku divljalo. Približio se grupi glasne dece, prošao je pored njih i... Oslobodio se. 

I ništa... 

Ništa. 

Ništa, osim smeha dece i njihovih brzih koraka dok se udaljavaju, ispod glasa govoreći o nečemu. O njemu, bio je siguran; ali nije reagovao, previše obuzet porazom, i poniženjem zbog tog poraza. Polako se okrenuo, sporo, sitnim koracima odlazeći od mesta svoje sramote. I sa svakim korakom dalje od tog mesta, samopouzdanje mu se vraćalo. Kada je stigao kući, bio je siguran: sutra. 

Sutra će biti taj dan.

"...u tuđem smo srcu svoje srce čuli..." - B. Miljković

Ba-dum, ba-dum. Ba-dum.

Čujem svoga srca šum;

Zvuči tako prazno, tako samo

Kao što ničije više nije 'vamo,

Ali negde daleko, može biti

Još neko se usamljen može kriti,

Sedeti u tišini što ne remeti

Ništa do otkucaja srca njina, koje leti

Ba-dum, ba-dum, ba-dum, bam

U nadi da više on neće biti sam

Ba-dum, ba-dum, ba-dum, ono ide

Dajući mu nadu, i pride

Kucajući jako, jako, da se čuje

Zvuk šaljući niz vetra struje.

I ja čekam sam,

I dolazi novi dan,

I još jedan za njim,

I još mnogi za tim,

I nada

   u vodu pada.

...kada sam konačno prestao da verujem,

i spremio se da život ceo samujem,

shvatio sam jednu stvar, sada jasnu kao dan

ja nikada, nikada, nisam bio sam.

so cold

when tears are starting to drown me 

i scream i plead but that plea

is heard by no one i want to flee

where are you i cannot see

oh please save me

my eyes start to lose colour

my soul starts to wander

without you i suffer

and when my skin finally melts

letting insecurities play free and less

than nothing stays inside me that's

when your voice pulls back pieces

of hope happiness and i again am fearless

my eyes are again gold

my soul to you is sold

without you i am so cold

and now when you're with me the only remaining fear

is memory of time when you weren't here

but for now you're by my side you're near

but why do i feel so scared and this tear

is too heavy for me to keep it from falling free

my eyes are gold

but my soul is cold

is it because of the words you've told?

breathe

don't forget, don't forget

you're not alone, not yet

nor you ever will be

in you, there'll always be a part of me

always a question in back of your mind

are you alone or am i still inside

mask shop

why be depressing
if you can be suppressing
all those needs and urges
to hide yo'self from the judges
to hide yo’ soul and yo’ heart
that’s just smart, smart, smart, smart

don’t show ya real face
don’t show ya real thoughts
don’t show ya real heart
don’t let them know

the noise (3/3)

I am not alone, no
I won’t ever be, oh
There’s so much noise
So loud, her voice

And I don’t know what I’m doing
I was crying, now I’m smiling
Waves of emotions are drowning
Me, and I am laughing
I’m angry, then scared shitless
After that I’m silent and witless
And the I find everything meaningless
Just to start screaming to nothingness
But nothing comes out. I am empty,
That scares me. Was that this bargain’s fee?

the bargain (2/3)

shhh….
don’t make a sound, my dear
they are getting quite near
and you wouldn’t like to expose
our small act, sweet little rose

let me smile for you, darling
they will not hear our quarrelling
put up a strong front, hon
to that people are drawn

a girl (1/3)

once upon a time
there was a girl with the same name as mine
she was oh-so-shy and oh-so-quiet
her nose always stuck in a book; from the real world she was hiding
she excelled at everything she tried
that didn’t have to do with body, but with the mind
and she was lonely, oh so lonely
until she found a friend, as it turned out - in the name only
thanks to that, the silence was hard
for her to bear, but its breaking left her scarred
thankfully, other friends she found
and she did her best to change into someone they’d like to be around
courageous, happy-go-lucky, energetic
always with a smile, never backing down, never apologetic
but as it turned out, it was a mistake
that left a mark not only on her, but on them, too; a painful heartache
and she tried to revert back to her old self
just her, in her room, with company of the books on the shelf
but it was too hard now
she couldn’t remember how
she and her thoughts could be alone together
she tried and tried
to be alone with her mind
but she couldn’t
because her mind… that wasn’t.

the game (2/2)

walking up to you, i think
how would it feel to shrink
to a pebble’s size, or even less
and how I would like to not confess
and how I’m making a mistake
but still, off my mask I take
showing my soul
as a whole

so, seeing me as I am - hollow
what I think it should follow
is a logical course of action
better said - a reaction
to hide it you do your best
looking at the emptiness of my chest
to the black hole
that swallows it all

a boy (1/2)

once upon a time, I said
you’ll never see me crying, dad
no one ever will, I swear
all my pain by myself I will bear

so, don’t ask me what I’m doing in my room
I promise I will get out soon
I don’t want you disappointed in me
there are things I don’t want you to see

rolling off my cheeks
slowly, as the clock ticks

you and me

on you, i loved myself

my reflections in your eyes; traces of saliva after a kiss

traces around your neck, made of fingerprints

lovebites I left on your thighs, that you cherished with bliss

in you, I loved myself

complete trust, lusting after lies I had said

the way i modeled you after thoughts I had

and the emptiness my absence has made