"Ne zaboravi me", šapuće u sebi dečak, dok odlazi od grada u kom se rodio i u kom je do sada živeo. "Ne zaboravi me...", priseća se lica jedne devojčice.
* * *
"Podsećaš me na nju...", govori dečak nekoj drugoj devojčici, ne Njoj.
"Na koga...?", ona pita, a on se smeši, maličice usiljeno, govori: "Nije važno.", i hvata je za ruku.
Obasjani svetlošću zalazećeg Sunca, oni se polako, i pomalo stidljivo, grle.
***
"Opet je pobegao od kuće?! Šta je sa njim?!", viče njegov otac, čuvši tu vest od njegove majke. "Sreća pa znamo gde da ga nađemo...", smiruje se.
***
"Evo, ja opet došao... Mama i tata će se sigurno opet ljutiti, ali... Hteo sam da dođem da te vidim.", on Joj govori. "Nedostajala si mi.", smeši joj se, mnogo iskrenije nego ikome drugom. Osmeh mu u potpunosti obasjava oči, dok on seda kraj nje.
***
"Ne smemo mu dati da opet ode tamo! To mesto loše utiče na njega!", otac viče.
"Ali kako?", majka pita.
"Ne znam!", on urla.
Majka uzdiše i, dok ustaje i uzima ključeve od kola, govori: "Hajdemo po njega, pre nego što bude kasno. Ostalo ćemo srediti kada ga nađemo..."
***
"Ti si jedina kojoj mogu da kažem baš, baš sve. Drago mi je što si tu za mene...", dečak zatvori oči i leže kraj nje.
***
"Već trinaest godina je prošlo od tad... zašto jednostavno ne zaboravi na to?!", otac besni.
"Ne znam... I smiri se, stigli smo.", majka zaustavlja kola i izlazi.
"Kako da se smirim, bre?! Osamnaesti rođendan mu je! Zašto jednostavno ne zaboravi na nju?!", on besno lupa vratima automobila i uleće u groblje.
***
"A sada ćemo, konačno, opet moći da se vidimo...", on se smeši, pruža ruke iznad sebe - u levoj ruci steže parče papira, a u desnoj nož. I onda nožem polako prelazi preko podlaktice leve ruke, sa osmehom na licu.
***
Njegova majka trči prema Njenom grobu, ali ne stiže do njega, jer pada na kolena čim ga vidi.
Otac primećuje papir koji on drži u ruci i uzima ga i čita.
"Videću je uskoro! Do sada me je bio strah da odem do nje i da joj kažem sve što osećam prema njoj, ali sam sada skupio hrabrosti i - idem!", glas mu puca na kraju i on polako dolazi do njegove majke i pada kraj nje.
Dok je on grli stisnutih očiju, ona zuri u sinovljevo krilo od krvi i šapuće: "Prekasno, prekasno..."
***
"Hej, da li me voliš?", sede dečak i devojčica na drvetu. On se sav zacrveni.
"Ma šta ti to pričaš!", i gurne je laktom.
Ona gubi ravnotežu.
I
p
a
d
a
.
.
.
(2015.)
(2015.)
No comments:
Post a Comment