Gledala je kako joj ubijaju roditelje. Sedam najboljih ubica iz celog sveta. Mučili su ih kao upozorenje drugima - da se niko ne bi, opet, pobunio protiv onih koje su unajmili. Ali nju su ostavili živu.
"To je protiv mog kodeksa. Vi, ako hoćete, ubijte je. Ali mene ne mešajte. Ja ne ubijam decu", elegantan čovek, jedan od njih sedmorice je rekao ostalima.
"Je l' znaš šta bi bilo najbolje? Da je ostavimo da živi!", jedan od preostale šestorice, koji je najviše uživao u mučenju, se nasmejao. Ostali su se složili sa tim. Ubica koji nije hteo da je ubije ju je pogledao, sa žaljenjem u očima, i potapšao je po glavi pre nego što su otišli. Čim su zatvorili vrata, ona je otrčala do svojih roditelja.
"Tata! Mama!", ona je vrištala grleći njihova uništena, krvava tela. "Molim vas recite nešto!", nije shvatala da su mrtvi. "Aaaaa!", vrištala je. "Ne ostavljajte me samu!", grcala je, gušeći se u suzama. Naizmenično vrišteći i plačući, dozivala ih je, sve dok policija nije došla...
* * *
"Opet taj san", ona se probudila. "Taj prokleti dan... Ne može da me ostavi na miru iako je prošlo već dvadeset godina!", pomislila je i besno strgnula pokrivač sa sebe. Sela je na ivicu kreveta, obula papuče i obukla kućni ogrtač. Ustala je i pogledala oko sebe. Vrata, običnog izgleda, ali sa tri reze. Na zidu desno od njih još jedna vrata, koja vode za kupatilo, i stočić pored kreveta. Na zidu naspram vrata, krevet i prozor. Na zidu levo od vrata - desetine papirića, mapa, kesica sa nečim unutra... I sedam slika, fantastično naslikanih, koje su izgledale skoro poput fotografije. Ona se sa mržnjom zagledala u njih. "Umrećete! Pobiću vas sve, kao što ste i vi ubili moje roditelje!!!", po ko zna koji put je pomislila.
"Naći ću vas. Namamiću vas u zamku. I uništiću vas!", ona se iskezila, otključala sve brave i izašla iz sobe.
* * *
"U sedam sati u ulici Sedmog jula broj sedam. Interesantno", ubica je pomislio, približavajući se kući. "Mušterija baš voli taj broj", ugasio je kola i izašao iz njih. Ispred kuće je bilo još šest vozila. "A izgleda da će biti i sedmoro nas." Ušao je unutra. Jedna devojka ga je dočekala i, uzevši mu kaput, rekla: "Molim Vas, uđite u dnevnu sobu. Gospođica će uskoro doći." On ju je pratio do jednih vrata.
"Izvolite, uđite. Ostali su već unutra", ostavila ga je ispred njih i otišla. On je pogledao za njom i, onda, ušao u sobu.
* * *
"Ohohoho! Opet smo na okupu!", jedan od šestorice reče.
"Zdravo. Da, opet. Pitam se, zbog čega?", odgovori onaj koji je upravo ušao.
"Pa zbog posla, naravno!", nasmejao se onaj koji ga je pozdravio.
"Hmmm...", on sede na kauč.
Odjednom, soba poče da se puni belom maglom koju oni nisu primetili. Polako, jedan po jedan ubica je padao u san...
* * *
Probudili su se vezani.
Nalazili su se u sterilno beloj prostoriji, bez prozora i sa samo jednim, izgleda - zvučno izolovanim vratima na naspramnom zidu. Ubica koji je stigao poslednji je pokušao da se pridigne, ali mu nije uspelo.
"Vezan sam za neki sto...", pomislio je i pogledao oko sebe. Ostala šestorica njegovih kolega su bili u istom položaju kao i on - vezani za neke površine koje su izgledale kao stolovi, ali koje su imale točkiće, i bili su u nekim čudnim belim haljinicama. Njemu su te stvari delovale poznato, ali, pre nego što se probio kroz maglu svog ošamućenog uma do imena te stvari, začuo se glas.
"Dobrodošli u Centralu! Nadam se da ćete uspeti brzo da umrete!", devojka u crnom je ušla u prostoriju sa osmehom na licu. Vukla je neki kofer za sobom. Ostavila ga je pored vrata, okrenula se i zaključala ih je. Ponovo je uzela kofer i dovukla ga do jedinog praznog stola. Iz njega je izvukla gomilu noževa svih oblika i veličina i poređala ih je po stolu. On je konačno shvatio gde je.
"Bolnica...", prošaputao je. Hirurški sto, sterilno bela prostorija i instrumenti za operacije su se spojili u jednu sliku.
"Šta reče? Bolnica? Neeee...", devojka se iskezila i uzela jedan od najvećih noževa. "Rekla sam ti, ovo mesto se zove Centrala. Zar se ne sećaš? Ovde si mi ubio roditelje!", zasiktala je. Sekund kasnije, smireni osmeh joj se vratio na lice. Približavala se prvom čoveku sa desne strane. Osmeh joj se sve više širio. Zasekla mu je kožu stomaka.
Čovek je zavrištao.
Ona se nasmejala...
* * *
Otvorio je oči.
Magla po rubovima njegovog vidnog polja se polako povlačila, ali je njegov um i dalje bio omamljen.
"Dođavola... Ova droga je... Jaka...", pomislio je. Ponovo je pogledao oko sebe.
...zidovi i pod su bili crveni...
...crveni poput krvi...
...razni delovi tela njegovih kolega su bili razbacani okolo-naokolo, na čudnim gomilama...
...creva, pluća, ruke, noge...
...sve na gomili, isprepletano, kao u nekom čudnom snu...
...a ona je, poput anđela smrti, stajala usred tog pakla, držeći nož u ruci i osmehujući se...
On se ponovo onesvestio.
* * *
Krv je polako kapljala sa vrha noža.
Ona je opčinjeno zurila u nju.
"Konačno, osveta... Zašto li se osećam ovoliko prazno?...", suza je skliznula niz njen, krvlju isprskani, obraz.
* * *
Osvestio ga je bol. Zavrištao je, gledajući u patrljak ruke iz kojeg je krv šikljala u mlazevima, prskajući je. Ona se nasmešila, držeći njegovu odsečenu šaku u levoj ruci i nož u drugoj ruci.
"Dobro jutro", nagnula je glavu nalevo. "Kako si spavao?", pogledala ga je. On ni reč nije mogao da izusti. "Oh, plašiš me se?", ona je napućila usta, imitirajući uvređeno dete. "Neeema veeeze~", zakikotala se. "Uskoro ćeš progovoriti~", podigla je nož.
* * *
Kap-kap, kap-kap.
Ritmično kapljanje ne remeti ništa do njegovog disanja.
Kap-kap. Kap-kap.
Vrh noža izviruje iz njenog tela i blista pod sterilno belim svetlom.
Kap-kap.
Kap-kap.
Lokva krvi se širi po belom podu.
Kap.
Kap.
Krv se cedi sa zidova.
Kap...
Kap...
On otvara oči.
Kap...
I shvata da je živ.
(2013.)
No comments:
Post a Comment